Lonjsko polje kao lijepa žena koju misliš da znaš,ali nikad nisi sakupio dovoljno hrabrosti da joj priđeš i upoznaš je.Osjećaš se smiješno i čudno kao da je voliš, ali zapravo ne znaš što osjećaš.Na trenutak postaješ sebičan poželiš da je samo tvoja, ali odmah shvatiš da baš to što joj ne znaš ni ime svaki put otkriva neku novu ljepotu i ti zapravo ne želiš znati njeno ime, želiš samo da ti pruži još jedan trenutak za  pamćenje.

Prije desetak godina u bespućima i nepreglednim prostranstvima Lonjskog polja bila je skoro rijetkost sresti nekog i popričati jer je do najljepših kutaka bilo vrlo teško, ili skoro nemoguće doći. Kiša, snijeg, poplavljeni putevi, blato, bile su skoro ne premostive  prepreke.Želja da se uhvati jedinstveni trenutak bila je jača od svih nepogoda i jasna samo zaljubljenicima u fotografiju.Razvojem prometnica i prijevozne tehnike u Lonjsko polje odlaze stotine ribiča i izletnika.Neki od njih misle da je polje mjesto gdje treba doći i "uzeti nešto za sebe", a iza sebe ostaviti samo svoje smeće.Doći u Lonjsko polje i ostaviti samo "tragove svojih stopa" trebao bi biti moto svih koji ga posjećuju i vole , ne samo Lonjsko polje nego prirodu u cijelosti .