Prije desetak godina u bespućima i nepreglednim prostranstvima Lonjskog polja bila je skoro rijetkost sresti nekog i popričati jer je do najljepših kutaka bilo vrlo teško, ili skoro nemoguće doći. Kiša, snijeg, poplavljeni putevi i blato, bile su skoro ne premostive  prepreke.Želja da se uhvati jedinstveni trenutak bila je jača od svih nepogoda i jasna samo zaljubljenicima u fotografiju.Razvojem prometnica i prijevozne tehnike u Lonjsko polje odlaze stotine ribiča i izletnika.Neki od njih misle da je polje mjesto gdje treba doći i "uzeti nešto za sebe", a iza sebe ostaviti samo svoje smeće.Doći u Lonjsko polje i ostaviti samo "tragove svojih stopa" trebao bi biti moto svih koji ga posjećuju i vole , ne samo Lonjsko polje nego prirodu u cijelosti.

Ljepotu Lonjskog polja opisali su mnogi.Divlja ljepota koju ponekad nedovoljno cijenimo, ljepota koju čovjek ponekad samo kvari misleći da čini nešto dobro sebi i prirodi.Lonjsko polje baš je onakvo kakvo treba biti,i tu čovjek ništa ne može popraviti u iskonskom smislu.Ono što čovjek može i mora je spriječiti uništavanje tog parka prirode.

Ljudi koji desetljećima žive u skladu s prirodom,sa svojim rodama i žabama po kojima su daleko poznati u svijetu trebali bi ponekad dići glas i spriječiti uništavanje svog životnog okoliša,ali baš neki od njih čine ono što ne treba -uništavaju ili još gore,jednostavno ne čine ništa.

Fotografije Lonjskog polja  nastajale su u periodu od 1996 do 2009 godine.Neke su nastale u vrlo teškim vremenskim uvjetima kada je dolazak do željene lokacije otežavalo rano proljetno blato i poplavna voda.

Ovo je možda jedna od rijetkih stranica kojoj nije primarna  namjera privući što više gostiju koji će posjetiti polje u komercijalnom smislu , ali ako u tome na bilo koji način i pomogne neka svi oni koji požele doći i uživati u ljepotama ovog parka prirode imaju na umu:

Dođite, ali kada odete iza sebe ostavite samo tragove svojih stopa.

(Zoran Ožetski)